Nihada Čolić: Medijsku i informacijsku pismenost treba uvesti u škole

IMG-61e9be9688ca9c96b23326672155cb0b-V.j

Authori: Merima Uštović-Kapetanović i Emir Pilav  

Za SEE Youth Newsroom govori Nihada Čolić, pomoćnica ministrice obrazovanja Kantona Sarajevo o tome koliko je medijska i informacijska pismenost integrisana u obrazovni sistem glavnog grada Bosne i Hercegovine. Gđa Čolić napominje da je izbijanjem pandemije korona virusa na vidjelo izašla važnost ovog koncepta ne samo za obrazovanje, nego cjelokupno društvo. MIL se u potpunosti treba uključiti u sve segmente obrazovanja, napominje ona. 

Koliko je važno da medijska pismenost bude dio formalnog obrazovanja?

Apsolutno je važno jer medijska i informacijska pismenost predstavlja jedan od najvažnijih faktora koji bi trebao biti prateći svim nastavnim predmetima. Gledajući trenutno stanje, medijska i informacijska pismenost je malo zastupljena i nije obavezujuća . Kao takva ona je na početnom nivou – svedena na volju pojedinca u svim nastavnim predmetima.

Da li se odgovornost za takvo stanje može podjeliti?

Stava sam da bi Ministarstvo, kao institucija koja sprovodi obrazovni sistem, trebalo biti vođa u tim reformama. Čini mi se da je sve svedeno na volju entuzijasta i da se, nažalost, reaguje samo onda kada se javi problem. Veoma često imamo primjedbe na svakodnevnu komunikaciju, ali nemamo ni sistem ni mehanizam koji bi se tom problemu ozbiljno posvetio. Odgovornost se također može prenijeti i na starije jer ne uče niti pričaju o medijskoj i informacijskoj pismenosti sa mladima, i onda djeca ne nalaze uzore među njima. Potrebno je što više inicijativa, kako bi se napravila forma strategije ili pritiska na donosioce odluka , što do sada nije bila praksa, makar u periodu od kada sam ja na ovom mjestu.

Da li je pandemija Covid-19 uticala na promovisanje medijske i informacijske pismenosti u obrazovanju?

Jeste, u nekim segmentima obrazovanja. Shodno novonastaloj situaciji  tokom pandemije imali smo razvitak novih platformi i novih sadržaja. Sve to je ipak djelovalo na početku kao improvizacija, sa ciljem da spasimo obrazovni sistem. Sad već je malo bolja situacija i smatram da je vrijeme da se nešto počne raditi.

Svjesni smo činjenica da su, tokom te improvizacije, našoj djeci dostavljani materijali koji ne zadovoljavaju određene standarde jer mi prije svega nemamo institucije koje će provjeravati te materijale. I zbog toga se dešavalo svašta. Neke od primjedbi su bile, na primjer, od strane roditelja, konkretno na materijale iz tjelesno – zdravstvenog odgoja, gdje je bilo grešaka u video snimcima na Youtube platformi. Opet kažem, mi nismo u fazi da digitalne sadržaje dovedemo na nivo kvaliteta, već je sve dato na volju pojedinca.

Što se tiče prihvatanja kolega, prvo je usledila faza šoka, pa otpora, pa adaptacije, pa na kraju prihvatanja novih platformi i sadržaja. Kod pojedinih kolega osjetila se doza napora da se vrate u učionice jer im je ovaj vid nastave pružao određene prednosti i kvalitete. Suština je sigurno da je nastavni kadar, koji je glavna karika obrazovnog sistema, pokazivao jake otpore, jer se metode nisu uklapale u nastavu što je rezultiralo da se i kod djece javi otpor, pogotovo u segmentu socijalizacije koji je ionako bio ugrožen. 

Na koji način izgraditi dugoročne i održive programe medijske i informacijske pismenosti u obrazovanju?

Mi smo u procesu izrade  predmetnih kurikuluma. To su javni dokumenti, koji su prošli rasprave i potrebne procedure i ovim putem Vas pozivam da pogledate koliko ima ili nema sadržaja u tim dokumentima, jer ako ne bude dovoljno sadržaja, onda nećemo moći mnogo da uradimo. Mišljenja sam, iako nisam učestvovala u izradi tih dokumenata, da je ili malo ili nikako uspostavljena, a sad na koji način će se to dešavati u narednom periodu, ostaje da vidimo. Sigurna sam  da ako NVO sektor ne bude politički djelovao prema Kantonu Sarajevo neće se mnogo uraditi. Ti kurikulumi bi mogli itekako doprinjeti  sveukupnom kvalitetu obrazovanja u Kantonu. 

Mogu sa pravom da kažem da nije istina da želimo reformu – jer mi smo narod koji ne želi reforme. To je možda zbog toga što mi nismo dovoljno pripremljeni za reforme te vrste i stoga je potrebno organizovati što više okruglih stolova na temu medijske i informacijske pismenosti gdje će se i profesori pripremiti za tu vrstu reforme. Sveobuhvatno nama je kao društvu potreban dijalog, potrebno nam je da se čuje i druga strana jer jedino tako možemo nešto uraditi.

Da li su nastavnici spremni za primjenu medijske i informacijske pismenosti u nastavi?

Mislim da jesu, makar u Kantonu Sarajevo. Kolege su spremne za nova saznanja i usavršavanja. Tu imamo kvalitetnu kritičnu masu, jer je ostalo dosta ljudi koji žele, otvoreni su i prihvataju nove stvari. Naravno uvijek imamo pojedinaca koje apsolutno ništa ne interesuje, ali ih je malo. Veliki dio onih je koji rade, prihvataju, bore se za našu djecu, vole našu djecu – vole Bosnu i Hercegovinu.

Koji su ključni izazovi sa kojima se Ministarstvo suočava u integraciji medijske i informacijske pismenosti u formalnom obrazovanju?

Ne djeluje se multisektorski – to je primarno. Onda se ne djeluje strateški, kao što sam već pomenula, mi nemamo strategiju za medijsku i informacijsku pismenost. Sa druge strane, mediji su jedan od izazova – jer bi oni trebali biti vrsta ugleda i glavnog autoriteta. Mišljenja sam da uz strategiju i planiranje dodatnog dijaloga, moramo sve uozbiljiti. Time bi imali mnogo bolje rezultate.