Zašto ne reagujemo na govor mržnje političara?

IMG-77c61b286164808454f02b8d2136ffd4-V.j

Autor: Elma Tahmaz 

Čovjek je po prirodi socijalno biće i ima potrebu da razgovara, da razmjenjuje informacije, da bude saslušan i da njegovo mišljenje bude uvaženo. Cilj govora je da informiše nekoga o nečemu. Dobrom ili lošem. Interesantnom ili dosadnom. Aktuelnom ili zastarjelom. 

Kakav će govor biti ovisi o tome: (1) ko, (2) kome, (3) šta, (4) zbog čega i (5) kako govori.

Recimo, ako pjesnik objašnjava pravniku koliko voli boje izlazećeg sunca vjerovatno je da ovaj razgovor neće dugo trajati. Mogli bismo reći da je birao “pogrešnu publiku”. Međutim, ako politički lideri jedne post-tranzicijske države svojim javnim pozivima na mržnju retraumatiziraju masu, godinama manipulisanog i ranjenog naroda, za očekivati je da vidimo burne reakcije. 

Dakle, u tom slučaju govor koji se širi je “bolestan” i krajnje nesvrsishodan, upravo kao i same osobe koje ga šire. Za razliku od govora pjesnika, ovaj drugi će imati mnogo veće posljedice, zbog čega ga ne smijemo shvatiti olahko. Govor mržnje se nerijetko koristi radi manipulacije šire društvene mase čime se uglavnom postižu individualni ciljevi ekstremista. Pozitivan i racionalan razgovor može da izliječi isto onoliko koliko bolestan govor može da zatruje, i toga moramo biti svjesni.

U kontekstu Bosne i Hercegovine, društvu koje nije liječeno od PTSP-a, društvo koje je na silu pokušalo sprovesti principe demokratije koji do danas očigledno ne funkcionišu kako je to inicijalno bilo zamišljeno, potrebno je dodati vrlo malo ulja na nikad ugašenu vatru da bi nastao nemir, kako u pojedincu tako i u masi. Ovakav kontekst je nažalost plodno tlo za raspirivanje govora mržnje i to bez konkretnih mjera za njegovog sankcionisanje.

 

Politički govor mržnje 

 

Vraćamo se na postavljena pitanja:

1.     Ko širi govor mržnje u kontekstu BiH? 

Za odgovor na ovo pitanje nije potrebno dublje analizirati situaciju, dovoljno je nasumično otvoriti nekoliko novinskih portala ili društvenih mreža. Nimalo iznenađujući rezultat je da su uglavnom političari ti koji započinju govor mržnje “velikim”, “pompeznim”, “revolucionarnim” izjavama koje vrijeđaju, uznemiruju i razdražuju. A, šta zapravo stoji iza tih izjava mržnje? Uglavnom ništa. Pa čak ni oni sami. Tome je bitno dodati da su komentari podrške upućeni uglavnom od strane tkz. “botova” (algoritama koji ciljano podržavaju određene teme), dok manjim dijelom od strane glasnih realnih osoba.

 

2.     Kome političari upućuju govor mržnje? 

Narodu. Jer, kome će drugom? 

Narod daje svrhu politici i političarima. Ako nema sljedbenika politike, ta politika propada. Dakle, ako narod ne slijedi političara, on propada. Gubi svrhu. Ova činjenica većinu bh. političara izuzetno teško pogađa jer ih je većina nekvalifikovana da radi bilo šta drugo, pa je propast njihove političke karijere uveliko povezana sa propašću njihove generalne egzistencije. Time više će se prosječni bh. političar boriti svim silama da održi svoju svrhu postojanja, da održi “svoju fotelju”. 

Dok nam je savršeno jasno da političari upućuju govor mržnje narodu i to sa ciljem da oni sami ne propadnu, još uvijek ostaje nejasno zašto bi bilo ko iz naroda podržava taj govor. Međutim, bilo bi potrebno interdisciplinarno pristupiti ovako složenom pitanju. Do tada nam je ostalo da pretpostavljamo da je jednostavno lakše mrziti apstraktnog „nekoga“ jer je naizgled drugačiji, nego se boriti protiv konkretnog „onoga“ zbog kojeg ekonomski ne napredujemo, zbog kojeg plaćamo bezobrazno visoke poreze, zbog kojeg osnovne životne namirnice plaćamo kao Evropljani bez da smo pristupili EU, itd.

 

3.     Šta političari govore prilikom obraćanja narodu?

Vjerovatno će se mnogi od vas sjetiti da su vam roditelji govorili: „Ne gledaj šta ti ko kaže, već ko ti kaže.“ Zašto i nije toliko bitno gledati šta govor mržnje širi? Pa upravo zbog toga što smo već apsolvirali ko ga širi. U idealnom scenariju, kada bi narod obratio pažnju koga zapravo sluša, prestao bi da ga sluša. Govor mržnje može da ide od naizgled banalnih stvari kao što su ismijavanje nečijeg fizičkog izgleda, pa do poziva na uništenje i smrt. Govor mržnje je uglavnom nekredibilan, širi dezinformacije i nije ničim potkrijepljen.

 

4.     Zbog čega većina bh. političara šire govor mržnje? 

Veliki broj bh. političara širi govor mržnje jer u biti nema politiku koju bi mogli da šire.

U civilizovanim i dovoljno razvijenim državama i društvima se politički govori fokusiraju na razvoj i napredak. Pa tako, predizborna kampanja u Njemačkoj podrazumijeva javno preispitivanje kvalifikacija kandidata za budućeg kancelara/kancelarku, preispitivanje njihovih planova za ekonomski razvoj, rješavanje migrantske krize, rješavanje ekoloških problema, itd. Izjava koja bi pozivala na mržnju bila bi oštro sankcionisana, a kandidat bi se vjerovatno poslije upućenog izvinjenja sam povukao. 

U zemljama u kojima se političari ne nalaze na dovoljno visokom stepenu razvoja kako intelektualnog tako ni emocionalnog da bi se bavili društveno i državno korisnim temama, nažalost ne ostaje ništa drugo do vratiti se na primitivizam i bacanje koplja. Dakle, svjedoci smo da bh. političke kampanje nisu pozitivne. U predizbornim kampanjama na području BiH, uslijed nedostatka konkretnih politika, vraćamo se na “staru dobru temu rata” i iracionalne mržnje prema drugom i drugačijem.  

Slična situacija desila se nakon dekolonijalizacije Ruande, gdje je odlazećem kolonizatoru bilo dovoljno plasirati apsurdan zaključak među narod, a to je da pripadnici plemena Tutsi imaju “nos koji više sliči evropskom” od nosa pripadnika plemena Huti. Plasiranje ove fascinantno apsurdne informacije desila se od, ni manje ni više, britanskog naučnika, pripadnika Royal Geographical Society. Ovaj kvazinaučni zaključak ubacio je “bubicu” u uho, doveo je do fiktivnog stvaranja “onog drugog”, što je bilo sasvim dovoljno da u kontekstu jedne nestabilne i nesamostalne države stvori mržnju koja je dovela do otvorenog sukoba. 

Dakle, zbog čega se širi govor mržnje? Velikim dijelom jer onaj ko širi govor mržnje nema šta pametnije reći. Iza političkog govora mržnje ne stoji uvijek samo puka “mržnja” već i viši cilj, koji bi se narodnim jezikom mogao opisati kao “Zavadi, pa vladaj”. Dok god politički lideru vladaju nejedinstvenom masom, mogu lakše manipulisati narodom i ugušiti bilo koji pokret usmjeren protiv njihovih nezdravih društvenih odluka. 

 

5.     Kako se govor mržnje plasira među narodne mase?

Lahko.

Možda je ovo i najbitnije pitanje kojeg treba biti svjestan kada se posmatra fenomen političkog govora mržnje u kontekstu Bosne i Hercegovine. Način na koji nam se kao narodu plasira govor mržnje mnogo govori o našoj kulturi i mentalitetu. Teoretski je jasno da je način na koji političari nesankcionisano daju negativne izjave o bilo kojem narodu nedopustiv. Međutim, praktično gledano, taj govor mržnje se plasira u svim medijima skoro pa svakodnevno bez sankcija. Šta ovo govori o nama kao društvu? Zašto ne reagujemo? Jesmo li postali pasivni kako nam je nestalo snage da se borimo protiv njih ili zato što ih više ne shvatamo ozbiljno? Možda samo smatramo da je ova situacija sasvim normalna? 

Međutim, dok narod ne shvati da naše stanje “sasvim normalnog” nije normalno, Bosna i Hercegovina će ostati pogodno tlo nekvalificiranim političarima, koji čak i nemaju svoju politiku, da šire govor mržnje i da nam time skreću pažnju sa svih bitnih pitanja kojim bi se oni trebali baviti – ekonomskim napretkom, odlaskom građanstva u inostranstvo, zagađenjem zraka, ubistvima građana nesavjesnim liječenjem, itd.